ZAKONI KOJI SU SPROVEDENI DOK SU NAS ZASTRAŠIVALI KONTROLISANIM RATOVIMA I APOKALIPSOM

Počinje sa jednom pričom koja nema veze sa litijumom i hidrogenom!

Moj i tvoj djed je imao bunar, njivu i vrećicu sjemena kukuruza u šupi. Nije pitao nikoga da li smije da zalije baštu kišnicom. Sjeme je bilo njegovo jer ga je on selekcijom pravio 20 godina. Voda je bila njegova jer je padala na njegov krov. To se zvalo imovina.

Danas, ista ta tri elementa imaju nove vlasnike na papiru.

Dok su nas krajem 19. vijeka puškama tjerali iz naše savršeno izgrađene zemlje i sa naših ognjišta u izbjeglištvo, a onda nas, iztraumirane, opet tjerali nazad, ovaj put papirnatom birokratijom, u razorenu zemlju i na uništena ognjišta, oni su pripremali teren i donosili zakone iza naših leđa.

I danas sprovode kontrolisane ratove kao zastrašivanje. A to će u budućnosti postati standard. Mikro-ratovi kao oruđe za kontrolu naroda. To već sprovode u našim zemljama. Konstantno huškanje mržnje i održavanje straha od eskalacije i novog rata. Koji će povremeno i dozvoljavati kako se nikada nebismo oporavili i postali pametna opasnost za “njihovu” buduću imperiju.

Većina nema pojma o tim zakonima. Koji su za vrijeme korona-pritvora sprovedeni do kraja.

1. Litijum na Majevici – ko stoji iza idile?

Zvanična priča kaže: “Zelena tranzicija, baterije za Evropu, čista energija, razvoj nerazvijenih opština Lopare, Ugljevik.”

Papir kaže ovako:
– Istraživač: Arcore AG, Zug, Švicarska. Firma osnovana 2016, 2 zaposlena u Švicarskoj, a u BiH kćerka firma Arcore d.o.o. Lopare.
– Partner za preradu: Rock Tech Lithium, Kanada.
– Vrijednost ležišta koju je sama firma objavila: 10 milijardi dolara.
– Koncesija: daje je Vlada Republike Srpske. Naknada za koncesiju u RS je 3,6% od prihoda. To znači da na 10 milijardi, Republici ostaje oko 360 miliona kroz 50 godina eksploatacije, ako cijena ostane ista.
– Trošak: ostaje lokalno. Svaki rudnik litijuma troši 500.000 litara vode dnevno i proizvodi 15 tona otpada za 1 tonu litijuma. To nije mišljenje, to su podaci iz rudnika u Čileu i Australiji.

Logično pitanje: Ako je rudnik tako čist i profitabilan, zašto nema nijedan u Švicarskoj, odakle dolazi firma? Zašto se kopa samo u Srbiji, BiH i Kongu?

I drugo pitanje: Ko plaća čišćenje vode poslije 50 godina kad firma ode? U ugovoru o koncesiji to ne piše.

2. Smart grad – ko stoji iza idile?

Zvanična priča: “Efikasnost, manje gužve, niži računi, zelena budućnost.”

Papir kaže:
– Kreditor: EBRD, KfW, Svjetska banka.
– Izvođač radova: najčešće privatna firma koja pobijedi na tenderu – npr. Eko Toplane Banja Luka, Vodovod Sarajevo preko podizvođača.
– Vlasnik podataka: grad potpiše da je Data centar njegov, ali softver i održavanje ostaje privatnoj firmi na 15-20 godina. To se zove Javno-privatno partnerstvo.

Logično pitanje: Ako je pametno brojilo moje, zašto ga ne mogu otvoriti, popraviti i isključiti sam? Zašto ga smije isključiti firma iz Njemačke daljinski ako zakasnim račun 2 mjeseca?

Još jedno: Ako je cilj da štedim vodu, zašto mi naplaćuju po kilogramu smeća i po litri otpadne vode, a istovremeno šire kanalizaciju “bez prečistača” u Delibašinom Selu? Pa će otpadne vode ići direktno u Vrbas, ali ću ja platiti ekološku taksu. Stim da će iz Banja Luke prolaziti kroz 

Ko profitira? Grad dobije kredit koji vraća 20 godina. Firma dobije održavanje koje naplaćuje svaki mjesec. Građanin dobije čip i aplikaciju.

3. Sjeme i kišnica – ko stoji iza idile?

Znate li da je proizvodnja sjemena i skupljanje kišnice zabranjeno privatnim licima?
Kao i uvijek, zvanična priča govori o sigurnosti čovjeka: “Sigurnost hrane, standardizacija, zaštita potrošača, higijena vode.” O svom profitu i monopolu koji grade, ćute.

Papir kaže:
– Sjeme: EU regulativa 2013/2002 i Zakon o sjemenu BiH kažu – može se prodavati samo registrovana sorta koja je prošla DUS test (Distinct, Uniform, Stable). Tvoj stari paradajz sa Majevice nije uniforman, svaki plod je drugačiji. Zato ne može u prodavnicu. Može samo kao “razmjena u malim količinama za nekomercijalne svrhe”.
– Kišnica: Zakon o vodama kaže – kišnica koja padne na tvoj krov i ode u kanalizaciju je komunalna voda. Ako je skupljaš u tank veći od 5m3 i koristiš za piće ili je prodaješ, treba ti vodna dozvola.

Logično pitanje: Ako je moje sjeme nesigurno jer nije registrovano, kako smo preživjeli 500 godina jedući ga?

I: Ako kišnica nije moja dok je na mom krovu, čija je? Ako je ne pokupim, ide u gradski kolektor i grad je prodaje kao komunalnu vodu. Ako je pokupim bez dozvole, kršim zakon.

Ko profitira?
– 4 firme drže 60% svjetskog tržišta sjemena: Bayer/Monsanto, Corteva, Syngenta, BASF.
– Za svaku vrećicu moraš kupiti ponovo jer je hibrid F1 – ne možeš ostaviti sjeme za sljedeću godinu.
– Za vodu: firma koja ima koncesiju za vodovod.

Ista matrica na sva tri primjera:

Korak 1: Kaže se da je staro rješenje (domaće sjeme, bunar, peć na drva) prljavo, neefikasno, zagađuje.
Korak 2: Ponudi se novo rješenje (hibridno sjeme, pametni vodovod, biomasa) uz subvenciju i kredit.
Korak 3: Staro se zabrani ili poskupi toliko da ga više ne možeš koristiti.
Korak 4: Novo postaje jedino legalno i naplaćuje se pretplatom.

To nije teorija zavjere. To se zove ekonomska renta. Kad neko ima monopol na nešto bez čega ne možeš živjeti – vodu, energiju, sjeme – on ne mora da bude bolji. Dovoljno je da bude jedini.

Šta se desi kad nemaš slobodu da odlučuješ sam?

Ne desi se da dođe policija po kišnicu sutra. Desi se ovo:
– Ne možeš da dokažeš da je tvoj paradajz zdrav jer nema sertifikat.
– Ne možeš da prodaš višak na pijaci jer inspekcija traži deklaraciju.
– Ne možeš da se griješ na drva jer je dimnjak “neekološki”.
– Ne možeš da iskopaš bunar jer je “u vodozaštitnoj zoni”.

I onda, logično, odustaneš. Prodaš njivu. Odeš u grad. Tamo ti daju aplikaciju da pratiš potrošnju.

Niko ti nije uzeo slobodu silom. Samo su je učinili preskupom.

Zato je najvažnije pitanje ovog poglavlja jednostavno:

Ako je zelena tranzicija zaista zelena, zašto se njeni najveći projekti uvijek dešavaju na najplodnijoj zemlji i najbogatijoj vodom – Majevica, Jadra, Semberija – a nikad na mjestu gdje su investitori?

I ko će za 30 godina posjedovati zemlju ispod koje je iskopan litijum, vodu koja je prečišćena u Delibašinom Selu i sjeme koje smo sačuvali u tegli?

Ako ne znaš odgovor, nisi protiv progresa. Samo pitaš ko piše račun.

Šta je hidrogen u ovoj priči?

Hidrogen je sljedeći korak iste priče – poslije litijuma. I to ti je najbolji primjer kako funkcioniše taj plašt.

Postoje 4 boje, a samo jedna se reklamira:

– Sivi – od gasa, zagađuje najviše, 95% današnjeg hidrogena
– Plavi – isto od gasa, ali uhvate CO2 i guraju pod zemlju
– Zeleni – od struje i vode preko elektrolizera. To je taj “čisti”
– Bijeli – prirodni u zemlji, tek se istražuje

Zelena tranzicija priča samo o zelenom.

Gdje je BiH u tome?

Prvi put 2024. Bosna se pojavila na ENTSO-G mapi vodonika Evrope. Do tada nas nije bilo.

Pokrenuta je dvogodišnja inicijativa za Nacionalnu strategiju za vodonik. Ko stoji iza?
– Nosilac: Udruženje za zeleni vodonik H2OIE, EPBiH i Energoinvest
– Pare i podrška: Central European Initiative i Ministarstvo vanjskih poslova Italije
– Cilj: “transfer tehničke ekspertize” i povezivanje sa međunarodnim partnerima, radionice i studijska putovanja po Evropi 430d

Znači, opet isti model kao sa pametnim gradovima: neko sa strane donosi pare za strategiju.

I tu dolaze logična pitanja koja niko ne pita na konferencijama:

1. Voda.
Za 1 kg zelenog hidrogena treba 9 litara čiste vode, plus hlađenje – ukupno oko 20-30 litara. A gdje je najviše sunca i vjetra za elektrolizere u BiH? Hercegovina i Majevica. Tamo gdje već nema vode ljeti. Hoćemo li opet praviti “zeleni” izvor koji troši pitku vodu da bi pravio gorivo za Njemačku?

2. Struja.
Da bi hidrogen bio zelen, treba ti zelena struja. EBRD je upravo dao EPBiH 25,1 milion + 15 miliona od UniCredit za solarnu elektranu 50 MW na pepelištu u Gračanici. To je najveći solarni projekat EPBiH. Ta struja umjesto u mrežu za nas, ide u elektrolizer za hidrogen za izvoz. 88c0

3. Efikasnost.
Od 100% struje, kad je pretvoriš u hidrogen pa nazad u struju, vrati ti se 25-30%. Gubiš 70%. Zašto ne bi tu istu struju direktno koristio za grijanje ili auto na baterije? Ko profitira od gubitka?

Odgovor: onaj ko prodaje opremu za elektrolizere, kompresore i cjevovode. Isti onaj ko je prodavao litijumske baterije.

Isti obrazac kao sa litijumom i pametnim gradom:

Litijum – uzmi rudu, izvezi bateriju.
Hidrogen – uzmi vodu i sunce, izvezi gas.

U oba slučaja: sirovina i trošak ostaju ovdje, finalni proizvod i profit idu tamo. Mi dobijemo kredit za strategiju.

Zato je hidrogen za Balkan idealan – nismo dovoljno bogati da ga koristimo, ali smo dovoljno bogati suncem, vodom i zemljom da ga proizvodimo za druge.

Pogledajte šta se sve radi za pare, pod plaštom zelene dobrobiti.

Pod plaštom zaštite prirode i čovjeka – rude se eksploatišu, priroda se uništava, rijeke se zagađuju, zemlja se truje. A narod? Narod se pretvara u stoku sitnog uma, koja se pali još samo na tri stvari: jelo, seks i pare.

Zar ne vidite?

Svo to zlo donose nam pare i profit. Ta “neutralna energija” – kako je zovu new age spiritualisti – koja se, kažu, može pretvoriti u dobru energiju.

Pa zašto se nikad ne pretvori u dobro za nas, mali narod?

Na Balkan i na Balkance oduvijek su gledali kao na radnu snagu. Kao na roblje.

Još 1717. donesena je odluka o reformi gradnje gradova. Balkan su tada svjesno držali kontrolisanim ratovima, školama i ustanovama u nerazvijenom i potlačenom stanju. Da ljudi ostanu dovoljno neuki da budu jeftina i zahvalna radna snaga.

I danas rade isto. Zastrašivanje kontrolisanim ratovima. Samo je plašt novi.

Dokle ćemo, zbog para, pristajati da nas koriste kao marvu?

Novac je ključ. Da nismo ovisni o novcu, ne bi nas mogli ucjenjivati, zastrašivati i kontrolisati.

A rješenje je uvijek tu bilo i biće. Rajski vrtovi. Božanski raj i sloboda u prirodi koja sve rađa i daje džabe.

Zašto predajemo slobodu za monetarne lance, kad može i bez njih?

Gdje TI Pripadaš?